TRAGOVI

 

”Pominjući ga, možda ćemo uspeti da izrežemo
zajedničku gravuru sa naslovom ”Karan”.

1970  ispred atelj. BoskoportreNB

Ove stranice posvećujemo velikom umjetniku, profesoru i ljudskoj gromadi BOŠKU KARANOVIĆU  –  KARANU. ”Uporno, strpljivo i nenametljivo” pleo je Karan najljepšu umjetničku i  ljudsku, grafičko-slikarsku i pedagošku priču koju ovdje pokušavamo, makar u fragmentima,  okupiti na jednom mjestu.
U čast,  poštovanje i sjećanje na KARANA.
Jovica Marčeta

 

TRAGOVI, LICA, PREDJELI
“Dragi Jovice, primio sam obavezu pa neću da te izneverim. Prvo spremio sam ti nešto negativa iz mojih gimnazijskih dana (1934-1938). Poslije rata (1945) nisam išao u Krupu trideset godina ali jesam u Cazin gdje mi je brat službovao kao ljekar. Otuda ja sve što sam tamo radio zovem cazinskim periodom. Ti znaš da je tamo svijet muslimanski pa je to vidljivo i na slikama, šta mari i to je Krajina i Bosna.
Ja sam Krupu moj rodni grad, napustio 1941 uoči Vidovdana kad je Hitler napao Rusiju, jer mi je stariji brat bio već angažovan u pokretu otpora i nije želio da ga ustaše hapse. Zajedno smo sjeli u voz i stigli u Beograd gdje smo trajno i ostali. Ostavili smo sve što nas je vezivalo za djetinjstvo i prvu mladost, sve ono što će biti cijelog života jedina autentična unutrašnja svjetlost i duhovna energija.

15 16
Karanove fotografije B. Krupe, i Crkveni zbor u Podgrmeču, 1937

Kad sad gledam iz ove perspektive gotovo sva istorija moje familije je obilježena ratovima i bježanijom. Moj djeda je izbjegao u Liku poslije austrijske okupacije Bosne 1879. Njegovo izbjeglištvo i moje 60 godina poslije ima svojih sličnosti ali i različitosti da bi se ta sudbina bježanije i rata ponovila 50 godina poslije. (1991)

Počeo sam fotografisati 1935. Moj najstariji brat Dragan, 20 godina stariji od mene, bio je moj učitelj. Imao je Kodak 630 što je ujedno i moj prvi foto aparat. Imali smo nekoliko sanduka sa staklenim fotopločama. Sa njih ti šaljem nekoliko snimaka sa Plitvica,  Krupe i Bihaća. (1937 g.)

07  08 18 03

U krajnje mučnom životu za vrijeme okupacije završavam gimnaziju i počinjem studije u Beogradu na Akademiji likovnoj koju završavam poslije rata (II svj.) i otpočinjem profesuru na istoj Akademiji, što će ostati moje zanimanje do kraja 80-ih kad odlazim u penziju.

Ostrožac – dvorac koji dominira kanjonom Une slikao sam prvi puta 1937, ponovo sam se obreo u njemu 1971, na Likovnoj koloniji skulptora koji su radili u “bihacitu” bihaćkom mekom kamenu koji se lako obrađuje po vađenju iz kamenoloma a koji kasnije očvrsne. U moju rodnu Krupu vraćam se 1971,  na nagovor Branka Bokana direktora muzeja u Bihaću, i radim spomenik streljanim žrtvama rata 1941. Spomenik je bio moj dug zavičaju. Posle vodim 8 godina ljetnu školu grafike na likovnoj koloniji “Krušnica” u Krupi.Taj posao ću sledećih 7 godina nastaviti u Novom na rijeci Uni.
Zadnji rat (1991) je prekinuo moje praktične veze sa zavičajem.

(Veze se obnavljaju  ponovo 2005 g.  sa idejom legata i Zavičajne zbirke Boškovih umjetničkih  radova koje  on daruje Bosanskoj Krupi, i koje dobivaju značaj nacionalnog spomenika. Jedina sveobuhvatna i stalna postavka radova prof. Karanovića). op.u

F_1i Karan na Ostrozcu JMfotoiSK_1i SK_3i SK_11i
Karanove fotografije Ostrožca iz 1937g, Skulpture sa likovne kolonije ”Ostrožac”, 1971g,  Muslimanski nadgrobni spomenici ”Nišani”,
Karan u posjeti Ostrožcu 1985 g. (fotoJM)

Imao bih ti puno šta pisati o Kasimu šusteru o Ludvigu kovaču, limaru Jovi, o Fati Sedić što je tkala najljepše ponjave ali moram ti napisati nekoliko riječi o prvom štamparu u Krajini (bosanskoj). Bio je to štampar šamija Onik Peštamaldžijan, Jermenin koga je otac izbjeglica iz Turske naučio zanat koji se prenosio sa koljena na koljeno. Šamija je muslimanska marama 90X90 cm štampana u sedam boja sa drvenih ploča izrezanih ručno sa najljepšim ornamentima i ružama. Ovo spominjem jer je drvorez i štamparstvo bio moj zanat čitav život.Nažalost nemam fotografija sa Onikom ali sam njemu posvetio moju grafiku sa šamijom

 

SL_4i SL_5i
Grafika sa šamijom u čast Oniku,  desno Otava, Cazin

 

Moram ti za kraj reći nešto što me kao fenomen zaokuplja a to je prolaznost. Mi smo na svojim fotografijama zabilježili ljude i vreme koje prolazi.
Za mene je sva vrijednost u familiji jer sve ostalo i vlade i sistemi i države su prolazni. Neka svet ide svojim putem a ti gledaj svoja posla, svoj zanat i svoje obaveze.”

Boško Karanović u knjizi ”Tragovi, lica, predjeli” 2004,
autora Jovice Merčete

 

MOJI MUDRI STARCI
Boška sam upoznao 1985 godina na Likovnoj koloniji “Rakani” u Bosanskom Novom.  Zbog njegove spoljašnjosti, sjede brade i kose ali više zbog njegove blagosti, umijeća, čovječnosti pomiješane sa enormnom strpljivošću mudrih ljudi oslovljavali smo ga sa profesore.

Poznanstvo će prerasti u druženje, dopisivanje, realizaciju raznih umjetničkih projekata; grafičke radionice, izložbe, rad na zajedničkoj knjizi ”Tragovi, lica, predjeli ”…
Nikad neću zaboraviti naše ”zvjezdane trenutke umjetnosti” na obalama rijeke Une. Odlaske u Krupu do Zuhraba na bozu  i druga ”gluvarenja po zavičaju”.
Boje Une i zavičaja  kao i strast za umjetnost su nas  trajno povezale. Jako sam se radovao svakom pismu, maloj grafici, svakom telefonskom razgovoru. Svaki put prolazeći kroz Beograd bio sam počastvovan njegovim društvom, blagim i mudrim riječima. Ponosno sam skupljao pisma i male grafike koje su dolazile do mene i   jako sam počastvovan zbirkom njegovih grafika koje me  svakodnevno okružuju.  Kao strastveni dokumentarista pravio sam skice za dokumentarni film o Karanu, skupljao fotografije, priče, snimao jedan dio naših susreta… Mislio sam da za to imam vremena jer je Karan veliki i neprolazan…
Ali padom velikog stamenog hrasta 31  marta 2009 zatresao se cijeli njegov Grmeč i ostavio oko sebe veliku prazninu u svemiru ljudskosti i umjetnosti.
Boško je  bio dobri duh koji hoda ili Bijeli anđeo koji je zalutao među ljude.
Jovica Marčeta

Karan Jovica bg 98
Viđenja sa Karanom, u Beogradu 2004 g.

 

Karanova pisma Jovica
Lijepa, duga, draga pisma prof, Karanovića

O

Pisma – reakcije:
Dragi Jovice,hvala ti na javljanju,drago mi je da se toliko trudis oko nekih vrednih ljudi da se ne zaborave . Ja cu se potruditi da ti obezbedim sto vise materijala…  Bane Karanović. 23032015

Dragi Joco,
Vracas vjeru u  vrijedne stvari i VELIKE LJUDE. Vidljiv je ogroman rad i trud i ako ti bar malo znači BRAVO I HVALA. Mira Drljača. 24032015

Ti si  ČUDO, potpisujem. Stavio sam na svoju FB stranicu. Kad ljudi  ovo  vide, nadam se da će se naći neko ko ima poneku informaciju, katalog i fotku. Mnogo pozdrava vrijedni čovječe. Sad mi žao što ne uradih onaj razgovor sa Karanom… Daniel Mikić. 25 03 2015

Svaka ti čast za ovako kompletan prikaz čika Boškovog rada i stvaralaštva.  Mi smo u Krupi ponosni na njega i njegovu zavičajnu zbirku umjetnina. Šaljem ti  neke  fotografije iz zbirke i Hozinu izjavu o Boletu. Nadam se dobroj saradnji. Postavljam lenk na Facebook galerije.
Salih Suljanović upravnik galerije u Bosanskoj Krupi, 31032015

E baš si me iznenadio. Drago mi je da ima ljudi koji ne brinu samo o svom interesu već i o interesu sredine i društva. Šaljem ti epizodu susreta sa prof. Karanovićem pa objavi ako hoćeš.
Pero Radović, novinar i publicista, Bar, Crna Gora
Pero Karan u PDF-u

 

 

 

 

 

PROFESOR – UMJETNIK